Milan Rakić (1876.-1938.)
Pesnik srpske moderne, sličan Dučiću, potiče iz ugledne porodice intelektualaca. Školuje se u Parizu, gde se upoznao sa delima francuskih simbolista i parnasovcima, do kraja života radi kao diplomata. Za razliku od Dučića malo je pisao, ali se već u svojoj prvoj zbirci “Pesme” 1903. javlja se kao formiran pesnik.
U ljubavnoj pesmi M.R. je melanholičan, oživljava duh prohujalih vremena kao u svojoj “Ljubavnoj pesmi ” i “Serenadi ”. U ovim pesmama govori o ljubavi kao o lepoti čežnji, galantnom udvaranju, ali se u njima oseća tuga zbog zbog prolaznosti ljubavi, što više nema starinskih vitezova i bokora jorgovana koji šume u noći.
U drugim ljubavnim pesmama otkriva nam dvostruko lice ljubavi gde je ona samo žudnja za telesnim jedinjenjem, nagonom, sasvim obicna stvarnost života udvoje. Ovakvo razmisljanje o ljubavi izražava u svojoj “Običnoj pesmi“ i “Iskrenoj pesmi“. Pesnik govori surovao o nepostojanju iskrenih osećanja, događaju iz života potiskuju osećanja ljubavi koje nastaje u svakodnevnici zivota. U svakodnevnom životu pesnik kaže da se ljubav svodi na jedan trenutak zanosa bez neke stvarne iskrenosti, on sumlja u ljubav i zaklinje se u trajnost ljubavi i kaze da je istinito samo predavanje strasti, a posle nje slede zasićenost i ravnodusnost.
U pesmi “Dolap” na alegoričan način govori o čovekovom životu na zemlji, prikazuje ga u sudbini iznemoglog vranca koji je jednolično okrenut dolapu za navodnjavanje, trpi glad i žeđ i trpi fijukanje gospode. Slikovito prikazuje sivi jednoliki besmislen ljudski život gde se sve okreće u jednom te istome krugu. Život je nesrećan, težak i u njemu se gase svi snovi stvarnosti. Jedini izlaz vidi u smrti koje ista za sve, posle nje se više ne može dalje. Pesnik peva o besperspektivnosti života koja mu zatvara sve vidike i sva nadanja. Ceo život na zemlji je zao udes ispunjen radom. Svi dani su isti, lišeni lepote. Pesnik ironično kaže na kraju pesme da nas za mukotrpan rad u našem životu čeka silna nagrada, a to je mračna dobra raka i večiti mir.